Dijelovi teksta i opisi preuzeti su iz knjige Radoslava Brace Đerića „Moj(i) Prnjavor(ci)…

„Kod pet lampi“ kafana i prodavnica gazde Đerića bila je nekadašnji centar grada, raskršće, gdje dominira katolička crkva u strogo gotskom stilu, raskršće koje vas je vodilo prema Lazinoj vodi ili ako želite da se uputite prema čaršiji samo krenite niz ulicu sa dva šetalista sve do izlaza iz grada prema Banja Luci, raskršće koje vas je vodilo „gore-dole“ ulicom u mahalu, inače ulicom koja je bila omiljeno mjesto za sankanje zimi, raskršće kod parkića gdje su subotom parkirali zaprežna kola okolni seljaci da bi se osvježili i nešto prezalogajili prije povratka kući.

Kafana „Kod pet lampi“ napravljena je odmah poslije Prvog svjetskog rata, u prizemlju je bila gostiona i dućan sa „špecerajskom“, robom što će reći da je tu bilo svega, od kućnih potrepština do onoga što je moglo zatrebati seljaku kad dođe u grad radi kupovine.
Gostiona je nazvana „Kod pet lampi“ iz razloga što se na već pomenutoj raskrsnici nalazio stub sa pet lampi ćumurusa koje su osvetljavale ondašnji centar.

Tadašnja gostiona je bila među najvećim i imala je dva lica: dnevno i večernje. Dnevno je bilo seljačko i otvarana je već oko 7 sati ujutro kada su navraćale prve mušterije, od kojih neki i po dva puta, pre nego što krenu u čarsiju i pošto se vrate iz čarsije. Gosti su služeni na terasi ispred kuće, ali češće u samoj gostioni. U jednom dijelu gostione bili su stolovi i klupe napravljeni od grubog drveta. Velika gužva do kasnih popodnevnih časova bila je pre svega subotom, odnosno pazarnim danom. Za šankom kao kapetan broda stajao je gazda Đerić a uvjek su mu pomagali i služili goste jedan od sinova i još neko od „momaka“. Najviše se zarađivalo na pivu koje samo što se pojavilo na tržištu. Pivo se pumpalo iz bureta preko pipe u šanku. U to vrijeme koristili su se razni trikovi da se više zaradi, pa je tako novo piće sipano sa mnogo pjene dok je pivo samo se naziralo na dnu čase, a domaćem kupcu savjetovano je da ga što prije popije „dok ne požuti“. Uskoro, pojavili su se i novi trikovi pa je tako pjena skidana drvenim nožem u duboki tanjir dok se u čaši ne nađe dovoljno piva. To što je ostajalo u tanjiru nazivano je „cubokom“ i nipošto nije bacano nego su njime dopunjavane čaše. U to vrijeme gostioničare je bio glas da stavljaju vodu u vino, i time povećavaju zaradu. Naime, stalnim mušterijama nikada nije krštavano vino, ali za pazarnoga dana (subota), jednom ili dva puta u toku dana, kada stane autobus pun putnika ispred gostione njih je čekao „ćugum“ od pet litara u kome su bile četiri litre vina i jedna litra vode (dobro izmješane). Sva pića su bila u podrumu. Po njih je išao stariji sin gazde Đerića i pričalo se da je morao sve vrijeme da zviždi kako bi gazda bio siguran da usput ne pije.

Inače, muški svjet i viđeni Prnjavorci okupljali su se u kafani pa su se često, skoro svake večeri, sastajali na partiji remija katolički sveštenik Drago Bandić, inženjer šumarstva Maks, štroco Dokmanović i još poneko. Obično bi ostajali do 10 sati, kad je gazda Đerić najavljivao fajront. U gostioni je postojala posebna sobica za „povlaštene“ goste, gdje je priređivana omiljena sjedeljka za gazdu, sreskog načelnika Danka i još neke. Tu je znalo biti pijanke, slušala se muzika sa gramofona i izazivao sevdah. Razbijale su se o pod prethodno spremljeni napukli cilindri za gasne lampe, a onda sutradan naplaćivali kao „razbijene čase“. Ženski svjet uglavnom nije zalazio u kafanu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u kafanu su dolazili i Nijemci i partizani i Domobrani, kako se koja vojska smjenjivala. Godine 1944. u borbama za oslobođenje Prnjavora kuća i kafana su gorjele u požaru. Nakon rata i nacionalizacije kafana je pripala opštini i podjeljena je u dva dijela gdje se u jednom dijelu nalazila biblioteka pa i dan danas stariji Prnjavorci ovo mjesto zovu „čitaonica“ a u drugom dijelu ostajala je kafana. Poslije par godina opština je pripojila kafanu u cijelosti HUTP „Cer“. Ugostiteljsko preduzeće nastavilja sa radom pod novim imenom „Pet lampi“. Tradicija je donekle ostala i dalje su tu dolazili viđeniji ljudi grada i vodio se društveni život.

Za vrijeme građanskog rata i deceniju posle završetka rata kafana „Pet lampi “ otvarana je i zatvarana u više navrata. Bio je to najteži period njenog postojanja.

Godine 2010. djelimično je renovirana, ostalo je tradicionalno ime „Pet lampi“ zadržan je duh stare kafane a opet minimalno modernizovan u skladu sa vremenom i tržištem . Danas, to je mjesto okupljanja generacija od 7 do 77 godina, svako od njih je našao svoje mjesto i termin kada mogu nesmetano da se nađu sa prijateljima i provedu vrijeme u razgovoru i uživaju u mainstream domaćoj i stranoj muzici. Moderan ambijent pomješan sa tradicionalizmom muzike uživo, gostovanje bendova iz regije i svijeta učinili su da se glas i dugogodišnja tradicija prepoznaju van granica lokalne zajednice pa ćete nerijetko zateći goste iz okolnih gradova kao i goste koji su u prolazu i kojima je preporučeno da navrate u „Lampe“ jer to je nešto „staro i dobro“ što vrijedi vidjeti u gradu.